Politička prevara sa mladima koji ne rade niti se školuju
Prebacivanje krivice za ekonomske probleme na mlade ljude bez posla predstavlja opasnu politiku izbegavanja odgovornosti. Aktuelni izveštaji političkih aktera ignorišu sistemske uzroke krize i fokusiraju se na pogrešne mete.
Ekonomska kriza nije posledica ponašanja mladih koji ne rade, već sistemskog neuspeha ekonomske politike i nerazumevanja monetarnog sistema od strane donosilaca odluka.
Izaberi iznos ili skeniraj kod bez iznosa pa ga upiši u banci. Novac ide direktno na račun autora (GoSimple), Trek ne uzima ništa i nije posrednik u plaćanju.
Na telefonu: preuzmi kod, pa ga u aplikaciji banke učitaj iz galerije.
Metodologija prebacivanja krivice na nemoćne
Kada nosioci moći u društvu suočeni sa dubokim ekonomskim problemima ne mogu ili ne žele da ponude stvarna rešenja, oni pribegavaju proverenoj taktici traženja žrtvovanja u najslabijim slojevima populacije. Taj proces preusmeravanja pažnje sa stvarnih uzroka na izabrane žrtve predstavlja klasičan primer prebacivanja odgovornosti na marginalizovane grupe. Umesto analize dubokih strukturalnih problema, političke strukture kreiraju narativ o takozvanim NEET grupama, odnosno mladima koji nisu uključeni u proces rada, obrazovanja ili stručnog osposobljavanja.
Slični mehanizmi korišćeni su i tokom ranijih ekonomskih kriza, poput perioda nakon finansijskog sloma dve hiljade osme godine i uvođenja politike oštre fiskalne konsolidacije. Tada su se u javnom prostoru pojavljivale apsurdne teze o troškovima zaposlenih u lokalnim institucijama kao glavnim uzročnicima makroekonomskih neravnoteža. Danas se taj isti metod primenjuje na mlađu generaciju, zanemarujući činjenicu da savremeni model organizacije rada jednostavno nema kapacitet da obezbedi adekvatno zaposlenje za sve koji žele da rade.
Suština ovog pristupa leži u nameri da se sakriju sopstveni politički i ekonomski promašaji kroz targetiranje onih koji nemaju glas niti političku moć da se odbrane. Kada političari poput Alana Milburna i Endija Burnhama usmere fokus na mlade ljude, oni zapravo štite postojeći ekonomski poredak od temeljne kritike. Takva strategija stvara privid odlučne akcije, dok u stvarnosti služi samo učvršćivanju pozicija onih koji su sistem i doveli u stanje nefunkcionalnosti.
Krajnji cilj ovakvih izveštaja i javnih kampanja jeste opravdavanje represivnih mera i ukidanja socijalnih prava koja su ranjivim grupama neophodna za preživljavanje. Politički establisment koristi statističke podatke o nezaposlenosti mladih ne kao poziv na stvaranje novih radnih mesta, već kao izgovor za smanjenje davanja i uvođenje dodatnih kaznenih mera. Time se zatvara začarani krug u kojem se žrtve sistema dodatno kažnjavaju zbog posledica koje su same pretrpele od tog istog sistema.
Iluzije monetarne politike i veštačka nezaposlenost
Jedan od temeljnih stubova savremene ekonomske ortodoksije jeste uverenje da centralne banke moraju namerno da izazivaju nezaposlenost kako bi držale inflaciju pod kontrolom. Takva politika polazi od pretpostavke da će smanjenje ekonomske aktivnosti i gušenje rasta plata smanjiti pritisak na cene. Ipak, iskustvo pokazuje da ne postoji kredibilna uzročno-posledična veza između veće nezaposlenosti i obuzdavanja inflacije koja je izazvana spoljnim udarima na cener energije i sirovina.
Centralne banke uporno nastavljaju sa merama koje guše privredni rast, svesno žrtvujući radna mesta i egzistenciju stotina hiljada ljudi zarad održavanja apstraktnih monetarnih ciljeva. Takav pristup zanemaruje složenost globalnih lanaca snabdevanja i realne izvore poskupljenja robe i usluga. Umesto da se suoče sa monopolskim strukturama i realnim faktorima rasta cena, monetarni eksperti biraju lakši put kažnjavanja radne snage kroz visoke kamatne stope.
Posledice ovakvog delovanja direktno pogađaju mlađe generacije koje tek ulaze na tržište rada i traže svoju šansu za profesionalni razvoj. U uslovima kada privreda namerno usporava po direktivi regulatora, slobodnih radnih mesta je sve manje, a konkurencija za svaku poziciju postaje nemilosrdna. Mladi se tada nepravedno optužuju za nedostatak inicijative, iako je sama struktura ekonomije kreirana tako da im onemogućava stabilno zaposlenje.
Insistiranje na ovakvim modelima upravljanja ekonomijom pokazuje duboko nerazumevanje načina na koji novac i tržište funkcionišu u praksi. Dok se sredstva troše na održavanje finansijskih tržišta i saniranje propusta privatnog bankarskog sektora, obični ljudi snose teret pogrešnih procena ekonomskih elita. Sve dok se monetarna politika oslanja na stvaranje viškova radne snage, problemi nezaposlenosti mladih ostaće nerješivi.
Ignorisanje potreba osoba sa invaliditetom
Posebno lice licemerja u zvaničnim izveštajima ogleda se u potpunom zanemarivanju položaja mladih sa invaliditetom ili neurodivergentnim stanjima. Tokom školovanja, ovim osobama se često obezbeđuje određeni nivo podrške i prilagođenih uslova za učenje. Međutim, sa navršenom dvadesetom godinom i izlaskom iz obrazovnog sistema, ta podrška misteriozno nestaje, a institucije očekuju da se oni sami snađu na surovom tržištu rada.
Radno okruženje u savremenim korporativnim sistemima retko je prilagođeno specifičnim potrebama ljudi kojima je potrebna dodatna pažnja ili drugačiji organizacioni pristup. Umesto prilagođavanja poslova radnicima, neoliberalni model zahteva da se radnici bespogovorno prilagode zahtevima profita. Oni koji to ne mogu zbog svojih zdravstvenih ili razvojnih karakteristika bivaju odbačeni i proglašeni za društveni višak.
Političari koji pišu izveštaje o neaktivnosti mladih redovno ignorišu ovu kategoriju stanovništva, jer bi priznavanje njihovih potreba zahtevalo ozbiljna ulaganja i promenu poslovne kulture. Lakše je sve mlade staviti u isti koš i proglasiti ih lenjima nego priznati da država i poslodavci ne obezbeđuju osnovne uslove za inkluziju. Time se stvara ambijent u kojem se različitost kažnjava trajnom ekonomskom marginalizacijom.
Bez sistemske podrške u prelaznom periodu iz škola u preduzeća, mladi sa posebnim potrebama osuđeni su na zavisnost od socijalne pomoći koja se neprestano smanjuje. Izveštaji poput onog koji je predstavio Alan Milburn samo pojačavaju stigmatizaciju ovih ljudi, prikazujući ih kao teret umesto kao građane čiji potencijal društvo propušta da iskoristi. Takva praksa je u suštini diskriminatorna i duboko nehumana.
Kolaps neoliberalnog modela i ekonomska nekompetentnost
Temeljni uzrok današnjih društvenih potresa leži u potpunom krahu neoliberalnog modela organizacije privrede i društva. Decenije deregulacije, privatizacije javnih dobara i smanjenja uloge države dovele su do koncentracije bogatstva u malim rukama i osiromašenja radne većine. Doktrina po kojoj tržište samo sve rešava pokazala se kao opasna iluzija koja uništava javne servise i solidarnost.
Ekonomisti, stručnjaci iz ministarstava finansija i politički komentatori dele kolektivnu nesposobnost da shvate elementarne činjenice o funkcionisanju novca. Većina njih i dalje zastupa zabludu da je novac spoljna varijabla koju privatni sektor donosi državi kako bi ona mogla da troši. U stvarnosti, suprotno je tačno, jer država kroz sopstvenu potrošnju i kreiranje budžeta zapravo uvodi novac u opticaj i omogućava privredni život.
Ovakvo neznanje na najvišim državnim nivoima direktno doprinosi produbljivanju kriza sa kojima se društvo suočava. Kada ljudi koji vode ekonomske resore ne razumeju odakle novac dolazi, oni donose katastrofalne odluke o rezanju budžeta za obrazovanje, zdravstvo i socijalnu sigurnost. Umesto da koriste fiskalni kapacitet države za rešavanje problema, oni tretiraju javnu kasu kao kućni budžet u minusu.
Krizom upravljaju kadrovi koji su zarobljeni u dogmama prošlog veka i nisu sposobni da ponude alternative postojećem stanju. Njihova nesposobnost da prihvate nove ekonomske realnosti vodi društvo u stalnu nestabilnost. Sve dok se ekonomska politika zasniva na mitovima o navodnom nedostatku novca, građani će trpeti posledice institucionalnog neznanja.
Kultura surovosti kao politička strategija
Savremena politička scena u zapadnim demokratijama pati od duboke krize saosećanja koja je postala zajednička osobina svih vodećih stranaka. Bez obzira na ideološke razlike u kampanjama, političke elite se utrkuju u dokazivanju da država više nema sredstava da brine o svojim građanima. Koncept socijalne sigurnosti sistematski je preimenovan u takozvani velfer, čime je stvorena lingvistička osnova za opravdavanje surovosti prema najugroženijima.
Preimenovanje socijalne pomoći u socijalnu pomoć koja navodno podstiče parazitizam služi kao politički pokrov za sprovođenje antisocijalnih mera. Političari na taj način pripremaju teren da svako uskraćivanje prava prikažu kao moralnu pobedu i podsticaj radnoj etici. U takvom ambijentu, briga za bližnjeg proglašava se za slabost, a solidarnost se zamenjuje surovim tržišnim darvinizmom.
Vodeći političari koriste najranjivije delove stanovništva kao dežurne krivce za sopstvene greške i propuste u upravljanju državom. Kada političke figure poput Endija Burnhama najave oštre kazne za mlade kroz uskraćivanje neophodne pomoći, oni ne rešavaju nikakav problem, već sprovode politiku zastrašivanja. Takvi potezi otkrivaju potpuno odsustvo empatije i moralnog integriteta kod ljudi koji obavljaju najvažnije javne funkcije.
Sistematska surovost postala je svestan izbor političkih stranaka koje veruju da će oštar stav prema nemoćnima privući birače sklone autoritarnim rešenjima. Takva strategija predstavlja izdaju osnovnih vrednosti na kojima bi trebalo da počiva uređeno društvo. Surovost više nije nusproizvod, već osnovni metod vladanja koji zahteva stalne žrtve među građanima.
Neophodnost smene korumpiranog establismenta
Nagomilani problemi i sistemske nepravde stvorili su situaciju u kojoj celokupna vladajuća struktura zaslužuje da bude trajno uklonjena sa političke scene. Stranke i lideri koji decenijama vode državu pokazali su da su nesposobni da ponude viziju koja uključuje sve članove zajednice. Njihove politike zasnovane na žrtvovanju mladosti i radne snage predstavljaju zločin protiv društvenog sklada i ekonomske stabilnosti.
Političari iz različitih političkih tabora dele istu neoliberalnu ideologiju koja zahteva stalne žrtve zarad profita korporacija i finansijskih institucija. Bilo da dolaze iz redova tradicionalne levice ili desnice, oni sprovode iste mere koje uništavaju javne servise i ugrožavaju budućnost mlađih naraštaja. Zato je svaka zamena jedne stranke drugom unutar istog sistema postala besmislena bez korenite promene pravca.
Građani više ne smeju da tolerišu situaciju u kojoj političke elite donose odluke koje uništavaju živote miliona ljudi, a za to ne snose nikakvu odgovornost. Odgovornost za stanje u društvu je kolektivna na strani onih koji drže poluge moći i svesno sprovode štetne politike. Takvo ponašanje nije samo ekonomska greška, već svestan izbor koji zaslužuje najoštriju osudu i politički krah.
Sve dok se politička scena ne očisti od kadrova koji grade karijere na tuđoj nesreći, društvo će se vrteti u krugu lažnih kriza i izmišljenih neprijatelja. Nova politika mora da se zasniva na brizi, solidarnosti i razumevanju stvarnih potreba ljudi, a ne na profitnim maržama i statističkim obmanama. Odlazak aktuelnih lidera sa vlasti predstavlja prvi i neophodni korak ka ozdravljenju celokupnog sistema.