Skupa cena ekonomske teorije kroz prizmu rasta troškova energije
Rast troškova života otvara pitanje valjanosti osnovnih postavki ekonomske politike i načina na koji se formiraju cene električne energije. Razumevanje ovih mehanizama otkriva dublje uzroke aktuelne ekonomske krize.
Aktuelna inflacija i skok cena energeneta nisu posledica prekomerne tražnje, već strukturnih grešaka u sistemu obračuna električne energije i pogrešnih monetarnih intervencija centralne banke.
Izaberi iznos ili skeniraj kod bez iznosa pa ga upiši u banci. Novac ide direktno na račun autora (GoSimple), Trek ne uzima ništa i nije posrednik u plaćanju.
Na telefonu: preuzmi kod, pa ga u aplikaciji banke učitaj iz galerije.
Inflacija i granice budžeta domaćinstava
Statistički pokazatelji za britansku privredu beleže inflaciju koja je dostigla nivo od tri zarez šest odsto, dok centralna banka prognozira dalji rast prema pet odsto u narednom periodu. Pored opšteg rasta cena, najavljeno je povećanje gornje granice cena energeneta za domaćinstva za više od četiri stotine funti godišnje. Ovakvi udari na kućne budžete prevazilaze finansijske rezerve velikog broja građana, jer mnoga domaćinstva nemaju prostor za dodatna izdvajanja u redovnim prihodima.
Kada troškovi osnovnih životnih potreba naglo porastu, potrošači su prinuđeni da smanje potrošnju u drugim oblastima privrede. To dovodi do opšteg usporavanja ekonomske aktivnosti i stvara dodatni pritisak na standard stanovništva. Finansijska stabilnost porodica direktno zavisi od sposobnosti institucija da prepoznaju prave uzroke inflacije umesto što primenjuju uopštene mere. Upravo tu nastaje prvi ozbiljan raskorak između zvaničnih prognoza i realnog stanja na terenu.
Mnogi ekonomski analitičari upozoravaju da standardne mere monetarne politike ne mogu rešiti probleme koji dolaze sa strane ponude. Kada su osnovni energenti preskupi, građani ne troše više zato što su postali rasipnici, već zato što moraju da plate neophodnu energiju. Ignorisanje ove razlike vodi ka pogrešnim političkim i ekonomskim odlukama koje dodatno siromaše srednju klasu.
Monetarni odgovor centralne banke i plate
Glavni ekonomista Banke Engleske, Hju Pil, izneo je stav da kamatne stope moraju da rastu kako bi se obuzdala inflacija izazvana skokom cena energeneta. Međutim, stvarni cilj ovakvih monetarnih poteza često je sprečavanje rasta plata radnika, pod izgovorom da se time kontroliše inflatorna spirala. U privredi u kojoj ne postoji višak tražnje niti prekomerna potrošnja građana, podizanje kamatnih stopa ne može da smanji cenu nafte ili gasa na svetskom tržištu.
Reakcija centralnih banaka kroz zaoštravanje monetarne politike počiva na pretpostavci da privreda ima previše novca koji podstiče rast cena. Analiza kretanja u realnom sektoru pokazuje sasvim suprotnu sliku u kojoj troškovi života rastu nezavisno od kupovne moći stanovništva. Podizanjem kamatnih stopa povećavaju se troškovi zaduživanja za preduzeća i građane, što guši investicije i otvaranje radnih mesta, dok osnovni uzrok krize ostaje netaknut.
Suština ove monetarne strategije svodi se na prebacivanje tereta krize na radnu snagu kroz pritisak na zarade. Kada radnici zatraže veće plate kako bi pokrili troškove osnovnog preživljavanja, monetarne vlasti to tumače kao opasnost po stabilnost valute. Time se zanemaruje činjenica da plate ne pokreću ovu inflaciju, već predstavljaju samo pokušaj prilagođavanja novim, višim troškovima života.
Geopolitički izvori energetske krize
Temeljni uzroci rasta cena energeneta nalaze se u geopolitičkim sukobima i nestabilnostima na Bliskom istoku. Sukobi u regionu Persijskog zaliva i napadi na tankere direktno utiču na stabilnost snabdevanja naftom i gasom na globalnom tržištu. Ove fizičke prepreke u transportu energeneta stvaraju realni deficit ponude, što automatski podiže berzanske cene sirovina.
Tržišne mehanizme u ovakvim situacijama obeležava ogroman rast profita velikih energetskih kompanija. Dok se građani suočavaju sa računima koje jedva mogu da plate, naftni giganti beleže rekordne finansijske rezultate. Visoke cene nafte i gasa znače automatski skok troškova derivata, ali i električne energije koja se proizvodi u termoelektranama.
Političke izjave o potrebi brzog okončanja sukoba ne menjaju činjenicu da infrastruktura snabdevanja trpi stalne udarce. Energetske kompanije koriste nastalu situaciju za maksimizaciju profita, jer im postojeći regulatorni okvir to omogućava bez ikakvih prepreka. Državne administracije često ostaju pasivne posmatračice ovog procesa, pravdajući se slobodnim tržišnim principima koji u kriznim vremenima prestaju da funkcionišu u korist običnih potrošača.
Mehanizam marginalnih troškova struje
Jedan od ključnih razloga zašto je električna energija u Britaniji izuzetno skupa leži u načinu na koji funkcioniše veleprodajno tržište i sistem određivanja cena. Vlada je kreirala model u kojem proizvođači nude električnu energiju distributerima, pri čemu se najjeftiniji izvori koriste prvenstveno. Međutim, krajnja cena koju plaćaju svi potrošači određuje se prema najskupljem ponuđaču koji je neophodan da pokrije ukupnu potražnju u datom trenutku.
U praksi to znači da gasne elektrane, čiji su troškovi proizvodnje trenutno najviši zbog skoka cena gasa, postavljaju cenu za celokupnu količinu isporučene električne energije. Jeftiniji izvori poput obnovljivih izvora i nuklearne energije prodaju se po istoj toj visokoj ceni gasa. Ovaj sistem generiše ekstra profite za proizvođače iz jeftinijih sektora, dok krajnji kupci snose sav teret najskuplje proizvodne jedinice.
Ovakva struktura tržišta predstavlja klasičan primer maksimizacije profita na štetu celokupne privrede i građana. Sistematski se ignoriše činjenica da se energija iz vetra, sunca ili nuklearnih postrojenja proizvodi po znatno nižoj ceni. Vlada je uvela mehanizam koji aproksimira nefunkcionalno tržište, a zapravo služi kao finansijski mehanizam prebacivanja novca iz džepova potrošača u korporativne fondove.
Akademske zablude i ekonomska teorija
Apsurdna politika formiranja cena električne energije oslanja se na navodnu mikroekonomsku teoriju preduzeća koja se decenijama predaje na univerzitetima. Problem je u tome što ta teorija ne odgovara stvarnom ponašanju nijedne kompanije u ekonomskoj istoriji. Generacije studenata uče apstraktne modele kao apsolutnu istinu, dok se u praksi ti modeli koriste kao pokriće za legalizovanu eksploataciju potrošača.
Kada se pogrešne ekonomske dogme pretoče u državne propise, posledice postaju katastrofalne za celo društvo. Donosioci odluka često nemaju dovoljno kritičkog znanja da prepoznaju manjkavosti teorijskih modela koje su usvojili tokom školovanja. Umesto da preispitaju pravila igre, oni nastavljaju da brane neodrživ sistem pozivajući se na ekonomske zakone koji u stvarnosti uopšte ne deluju onako kako piše u udžbenicima.
Cena ove teorijske isključivosti meri se ljudskom patnjom i padom životnog standarda miliona ljudi. Održavanje privida da slobodno tržište funkcioniše tamo ono dokazano ne postoji predstavlja vrhunsku institucionalnu nesposobnost. Dok god se ekonomska politika zasniva na dogmama umesto na empirijskim činjenicama, građani će plaćati ceh tuđih zabluda.
Izostanak reformi i ljudska cena politike
Vlast koja je kreirala ovakav sistem električne energije ne preduzima nikakve korake ka njegovoj suštinskoj izmeni. Postojeći aranžmani odgovaraju korporacijama koje ostvaruju astronomske profite, dok političke elite nemaju kapacitet da preispitaju temelje ekonomske politike. Nedostatak kritičkog mišljenja među nosiocima javnih funkcija dovodi do toga da se problemi rešavaju kozmetičkim merama umesto strukturalnim reformama.
Kada bi državne institucije vodili ljudi koji razumeju stvarni rad ekonomskih mehanizama i prepoznaju oblike ekonomske eksploatacije, društvo bi imalo znatno bolje rezultate. Trenutna situacija pokazuje da nesposobnost administracije ima ogromnu ljudsku cenu izraženu kroz svakodnevnu brigu i siromašenje stanovništva. Građani trpe posledice odluka koje se donose u korist fiktivnih tržišnih modela umesto u korist opšteg dobrog.
Izlazak iz ove krize zahteva hrabrost da se napuste prevaziđene ekonomske teorije i reformišu tržišta energeneta. Dok se to ne dogodi, inflacija i visoki računi ostaće stalna pratnja svakodnevnog života. Razumevanje ovih procesa prvi je korak ka zahtevanju odgovornosti od onih koji vode ekonomske politike.
Izvor: Richard Murphy, Tax Research UK · Fotografija: Freepik (ilustracija)