Elizabet Gilbert: vaš neuhvatljivi kreativni genije i strah od sledećeg dela
Posle svetskog uspeha knjige „Jedi, moli, voli”, Elizabet Gilbert je na TED2009 otvoreno priznala da se plaši da nikada neće napisati ništa bolje. Njen predlog, preuzet od starih Grka i Rimljana, menja odnos prema kreativnom radu i pritisku.
Elizabet Gilbert predlaže da se kreativnost posmatra kao spoljna sila, poput antičkog shvatanja genija, kako bi se umetnik zaštitio od pritiska i straha od neuspeha.
Izaberi iznos ili skeniraj kod bez iznosa pa ga upiši u banci. Novac ide direktno na račun autora (GoSimple), Trek ne uzima ništa i nije posrednik u plaćanju.
Na telefonu: preuzmi kod, pa ga u aplikaciji banke učitaj iz galerije.
Elizabet Gilbert je 2006. objavila memoar „Jedi, moli, voli”, koji je prodat u milionima primeraka i postao film sa Džulijom Roberts. Na TED2009 nije govorila o knjizi, već o onome što je usledilo: ljudi su je stalno pitali da li se plaši da nikada neće napisati ništa jednako uspešno. Odgovor je bio da se plaši.
Zašto su kreativni ljudi uznemireni
Gilbert primećuje da kreativne profesije, više od drugih, nose glas straha i patnje. Navodi listu pisaca i umetnika čiji su životi bili teški i pita da li je u redu da to prihvatamo kao normalnu cenu umetnosti. Zatim pita kako da se, kao osoba koja još ima decenije pisanja pred sobom, zaštiti od takvog pritiska.
Genije kao spoljna sila
Rešenje traži u istoriji. Stari Grci verovali su da kreativnost dolazi od duhovnih bića koja nazivaju demonima, a Rimljani su govorili o geniju, duhu koji živi u zidovima umetnikovog ateljea i pomaže mu u radu. Ljudi nisu bili geniji, već su imali genija. Ako delo uspe, nisu bili potpuno zaslužni, a ako ne uspe, nije bila samo njihova krivica. To ih je štitilo i od oholosti i od očaja.
Renesansa je, kaže Gilbert, promenila sliku: čovek je postao centar, pa je i umetnik postao genije. To je ogroman teret za krhka ljudska bića.

Priče o inspiraciji
Gilbert navodi priču američke pesnikinje Rut Stoun, koja je govorila da je osećala kako joj pesma dolazi preko polja, kao oluja, pa je trčala kući da je zapiše pre nego što prođe. I muzičara Toma Vejtsa, kome je melodija jednom došla dok je vozio, bez olovke i papira, pa je, kako priča Gilbert, rekao nebu da dođe kasnije, kada bude imao vremena.
Zatim je opisala sebe za radnim stolom kada pisanje ne ide. Odlučila je da glasno kaže prostoriji da je ona došla na posao, a ako genije ne dođe, to nije njena krivica. Ključno je da se pojavi i radi.
Olé
Gilbert završava pričom o pustinjskim plesovima u severnoj Africi pre više vekova, kada bi plesač ponekad zaigrao tako nadahnuto da bi ljudi uzvikivali „Alah”, slaveći božansko u tom trenutku. Ta reč je u Španiji postala „olé”. Sutradan je plesač ponovo običan čovek sa bolovima u kolenima. Gilbert poručuje: ako vam se desi trenutak nadahnuća, olé. Ako ne, nastavite da se pojavljujete.
Šta poneti
- Odvojite rad od rezultata. Vaš posao je da se pojavite i radite.
- Ne merite vrednost sebe po poslednjem uspehu.
- Imajte rutinu. Inspiracija lakše dolazi onome ko već radi.
Ceo govor je na stranici govora na sajtu TED-a.