Trek
Početna
Rubrike
Nalog
Trek
podrska@gosimple.space © 2026 Trek · gosimple.agency
24 novih danas Dešavanja Igre
Trek

Dejvid Dojč: multiverzum je stvaran, a dokaz je eksperiment sa dva proreza

U podkastu Within Reason, Aleks O'Konor pita oksfordskog fizičara Dejvida Dojča odakle mu toliko sigurnosti da naš svemir nije jedini. Dojč odgovara jednim eksperimentom koji se može izvesti i kod kuće. Objašnjavamo bez formula šta tvrdi, zašto se većina fizičara ne slaže i šta to znači za verovatnoću, moral i kvantne računare.

Kratak odgovor

Dejvid Dojč tvrdi da je multiverzum stvaran, a kao dokaz navodi eksperiment sa dva proreza koji se može izvesti i kod kuće.

Svetlost lasera posle prolaska kroz uske otvore stvara interferentni obrazac
Foto: Gapcf / Wikimedia Commons, CC0

Aleks O'Konor vodi Within Reason, jedan od najgledanijih filozofskih podkasta na Jutjubu. U martu 2024. snimao je iz motela u Majamiju, sa laptopom položenim na mikrotalasnu rernu, jer je u avionu čitao Dojčevu knjigu „The Beginning of Infinity”. Zbunila ga je jedna rečenica sa samog početka: Zemlja je deo Sunčevog sistema, on deo galaksije, galaksija deo svemira, a svemir deo multiverzuma. Mirno, kao da je reč o činjenici. Odatle prvo pitanje: odakle tolika sigurnost?

Dojč je fizičar sa Oksforda i otac kvantnog računarstva. O drugim temama iz njegovih knjiga, o tome kako raste znanje i šta je dobro objašnjenje, pisali smo povodom njegovog razgovora sa Navalom Ravikantom. Ovaj razgovor je tehnički zahtevniji i ide u srž fizike.

Kao dinosaurusi i fosili

Dojč kaže da ga reč „sigurnost” ne opisuje najbolje: u multiverzum veruje onoliko koliko i u kvantnu teoriju, jednu od najbolje proverenih teorija koje imamo. Teoriju o mnogo svetova objavio je Hju Everet 1957, a Dojč procenjuje da je danas prihvata možda desetina teorijskih fizičara, više u oblastima gde mora da se pita šta se zaista dešava, a ne samo da se računaju predviđanja.

Zašto je zovu „tumačenjem” kvantne teorije, a ne prosto kvantnom teorijom? Po Dojču, to je trik. Isto bi bilo reći da je evolucija samo „tumačenje fosila”: niko nije video dinosaurusa, fosili su kamen, dokaz dinosaurusa, a ne dinosaurus. Tako su i obrasci interferencije dokaz drugih svetova, a ne sami ti svetovi. Logička veza je, kaže, jednako čvrsta.

Zašto se onda većina ne slaže? Iskreno odgovara da ne zna. Sumnja na sociologiju fizike dvadesetog veka: tada je fizičara bilo malo, svi su se poznavali, i nekoliko uticajnih ljudi moglo je da nametne stav da su pitanja o tome šta se zaista dešava nelegitimna. „Ćuti i računaj” postalo je pravilo, a studenti su naučeni da se takvih pitanja klone. Podseća i da Ajnštajn nije odbacio kvantnu teoriju, kako se često kaže, već izgovore njenih tvoraca da je ne shvataju kao opis stvarnosti.

Eksperiment koji možete izvesti kod kuće

Umesto matematike, Dojč predlaže da krenemo od eksperimenta. Napravite dva proreza na desetinu milimetra jedan od drugog i uperite laser u njih. Na zidu nekoliko metara dalje nećete videti dve svetle linije, već niz pruga, obrazac interferencije, isti kakav prave talasi na vodi kad prođu kroz dva otvora.

Interferentne pruge zelenog lasera posle dva proreza
Pruge koje laserska svetlost ostavlja na zidu posle dva uska proreza: Jangov eksperiment kod kuće. Foto: Graham Beards / Wikimedia Commons, CC BY-SA 4.0

Zatim se svetlost priguši toliko da prolazi jedan po jedan foton. Detektor na zidu beleži pojedinačne tačke, ali kad ih se skupi dovoljno, nastaje isti obrazac pruga. Ako tačke stižu u razmaku od jedne sekunde, fotoni su međusobno udaljeni oko 300.000 kilometara: ne mogu da utiču jedan na drugi. Ključni detalj je ovaj: postoje mesta na zidu gde foton stiže dok je otvoren jedan prorez, a prestaje da stiže kad se otvori drugi. Kroz drugi prorez je, dakle, nešto prošlo i skrenulo ga.

To nešto se ponaša tačno kao foton. Odbija se od ogledala, staklo ga usporava, a ako mu se put dovoljno produži, stigne prekasno i obrazac se vraća na onaj sa jednim prorezom. Ipak, nikada se ne može uhvatiti pola fotona, niti se vidi da ijedan foton gubi energiju. Dojčev zaključak: i jedan jedini foton postoji u više primeraka, od kojih mi vidimo najviše jedan. Pitanje „koji je pravi” liči na pitanje koji sam od dva jednojajčana blizanca.

Isto se ponaša i materija. Eksperiment Šterna i Gerlaha sa atomima srebra u magnetnom polju pokazao je da atom „zna” odakle je krenuo i kada ga dve putanje razdvoje i ponovo spoje. Kasnije je Dejvid Bom predložio verziju sa dve čestice koje imaju spin, i to je, kaže Dojč, u stvari kvantno računanje, samo što ga tada niko tako nije nazvao.

Zašto kolaps talasne funkcije ne pomaže

O'Konor priznaje da je u školi učio ono što se zove kopenhaško tumačenje: dok ne gledamo, čestica je raspoređena po mnogo mogućnosti, a kad pogledamo, sve se „uruši” u jedno mesto. Mislio je da je to samo još jedna neverovatna stvar u kvantnoj fizici koju treba progutati. Dojč kaže da nije čudno, već besmisleno.

Da bi to pokazao, opisuje eksperiment koji je predložio još sedamdesetih. Kvantni računar na kom radi program opšte veštačke inteligencije posmatra atom srebra i zabeleži na kojoj je putanji. Zatim potpiše izjavu: „video sam tačno jedan ishod”, ali ne kaže koji. Onda se u njegovoj memoriji poništi samo podatak o tome koji je ishod video, a putanje atoma se ponovo spoje. Ako atom izađe u istom stanju u kom je ušao, posmatranje nije urušilo ništa, i teorija sa jednim svetom pada. Ako izađe drugačije, pogrešna je sama kvantna teorija. To je, kaže, pravi test Everetove teorije protiv svih koje imaju samo jedan svet.

Kako zamisliti multiverzum

Popularna slika su mehurići svemira koji lebde u praznini. Dojč kaže da je bolje zamisliti da se ništa ne cepa na dva, već da stvari koje su bile iste postaju različite. Razlika se širi samo do onoga što pogodi foton ili atom, dakle ne brže od svetlosti, i većinu stvari ni ne dotakne. Zato je reč „grana” bolja od reči „svemir”: u kvantnom računaru cela mnogostrukost ostaje u kutiji i poništava se pre nego što računar da rezultat.

Ključno nije da ih neko gleda. Dovoljno je da molekul vazduha udari u kubit i bude pogođen različito u zavisnosti od njegovog stanja. Posle toga se grane više ne mogu spojiti. To se zove dekoherencija, i zato je kvantni računar tako teško napraviti. Na mikroskopskom nivou grane se, međutim, stalno prepliću: po Dojču, i čvrsta materija postoji samo zahvaljujući tome što su atomi u kristalu na više mesta istovremeno, jer takvo stanje ima nižu energiju.

Kvantni računari i izgubljene decenije

Jednačina za svetlost koja prolazi kroz petnaest proreza ima petnaest članova i ništa manje ne vredi. Kvantni računar sa 500 kubita radi sa dva na petstoti stepen grana odjednom, za šta klasičnom računaru, dokazivo, nema prečice. Koliko smo daleko od upotrebljivih mašina, Dojč kaže da ne zna: deset godina se bavi drugom teorijom, teorijom konstruktora. Problem je što svaki poremećaj kvari interferenciju, a rešenje je kvantna korekcija grešaka, koju naziva magijom: ispravlja pogrešan kubit, a da nikad ne otkrije koji je bio.

Najoštriju tvrdnju izgovorio je usput: kvantno računarstvo izmišljeno bi bilo trideset do pedeset godina ranije da vodeći fizičari nisu bili pozitivisti i instrumentalisti. O'Konor je to nazvao teškom optužbom, a Dojč je odgovorio da to i jeste skandal. Pouka iz istorije kvantne teorije je, kaže, da je za pravu nauku potreban realizam: verovanje da teorija opisuje svet, a ne samo naše merenje.

Aleks O'Konor
Aleks O'Konor, voditelj podkasta Within Reason. Foto: Sgerbic / Wikimedia Commons, CC BY-SA 4.0

Kvantno samoubistvo i lutrija

Ako u nekim granama prelazeći ulicu pogine, a u nekim ga meteor promaši za dlaku, kako da živi? Dojč odbacuje ideju „kvantnog samoubistva”: kupiti listić za lutriju i namestiti mašinu da te ubije ako ne dobiješ, pa se probuditi samo tamo gde si dobio. Broj primeraka nije verovatnoća da budeš jedan od njih. On je prvi predložio pristup kroz teoriju odlučivanja, i ispostavilo se da treba odlučivati tačno kao da živite u svetu u kom se stvari dešavaju slučajno. Za svakodnevni život multiverzum, dakle, ne menja ništa.

Da li onda ništa nije važno?

O'Konor iznosi argument koji pripisuje filozofu Niku Bostromu: ako se u nekoj grani uvek desi i suprotno od onoga što uradite, ukupna količina patnje se ne menja, pa je svejedno šta radite. Dojč ga obara iz tri pravca. Prvo, sa Poperom: tuđa patnja ima moralni zahtev prema nama, a tuđe zadovoljstvo nema isti, pa se ne mogu prosto sabirati i oduzimati. Drugo, grane nisu jednake, imaju svoju „debljinu”. Treće, i najvažnije, razmišljanje je ispravljanje grešaka. Kad zaključite da je nešto pogrešno i odustanete, grane u kojima ste to uradili postaju tanje, a one u kojima niste deblje. Isto važi za Bostromovu sliku tegle sa belim i crnim kuglicama: svaki put kad izvučemo kuglicu i nešto naučimo, menjamo odnos boja u tegli. Verovatnoća da nas uništi asteroid nije kao ruski rulet; zavisi od toga da li smo napravili osmatračnicu i rakete.

Koliko ih ima

Na kraju O'Konor pita koliko ima grana. Dojč predlaže računicu: broj atoma, puta broj njihovih sudara, na stepen broja mogućih putanja posle svakog sudara. Vrlo, vrlo mnogo, ali većina se ne razlikuje ni po čemu bitnom. O'Konor se požalio da naš mozak, napravljen da nađe hranu, ne može ni da se zadivi tolikim brojevima. Dojč se nije složio: mozak je napravljen da razume svet. Ni kocku ne možemo zaista da zamislimo, jer čim mislimo na njenu zadnju stranu ona više nije zadnja. Ipak znamo da je senka kocke držane za suprotna temena savršen šestougao. Slike u glavi, jednačine i crteži su alati, rekao je, i njima možemo da razumemo svet, a ne samo da ga predviđamo. O'Konor je zaključio da je teško naći optimističniji kraj.

Šta poneti

  • „Tumačenje” ponekad znači izbegavanje. Kad neko kaže da je teorija samo jedno od tumačenja, pitajte da li isto važi za fosile i evoluciju.
  • Pitajte šta se zaista dešava. Pravilo „ćuti i računaj” je, po Dojču, odložilo kvantne računare za decenije.
  • Broj mogućnosti nije verovatnoća. Ni u multiverzumu ni u poslu.
  • Odluke menjaju ishode. Rizik nije uvek fiksan kao u ruskom ruletu; često zavisi od onoga što znamo i uradimo.
  • Nemogućnost da nešto zamislite nije nemogućnost da razumete.

Imaš pitanje za autora?

Pošalji ga direktno autoru (Trek). Odgovor stiže na tvoj imejl.

35 pregleda
Trek
Autor

Trek

0 pratilaca

Trek je poslovna platforma za čitaoce i autore: startapi, firme, inovacije, ekonomija, marketing, propisi i karijera. Pod ovim potpisom izlaze tekstovi redakcije, vodiči i analize koje ne potpisuje jedno ime.

Pitanja i odgovori

Ko je Dejvid Dojč?

Dejvid Dojč je fizičar sa Oksforda i otac kvantnog računarstva.

Šta je teorija o mnogo svetova?

Teoriju o mnogo svetova objavio je Hju Everet 1957. godine.

Koliko fizičara prihvaća teoriju o mnogo svetova?

Dejvid Dojč procenjuje da ovu teoriju danas prihvata možda desetina teorijskih fizičara.

Prijavi ovaj tekst redakciji
Prijave pregleda redakcija. Zloupotreba obrasca vodi u blokadu.

Komentari (0)

Budi prvi koji komentariše ovaj članak.

Ostavi komentar

Imaš nalog? Prijavi se ili nastavi preko Google-a, ili komentariši kao gost:

Stigao si do kraja ovog lanca čitanja.

Otkrij još tekstova