Trek
Početna
Rubrike
Nalog
Trek
podrska@gosimple.space © 2026 Trek · gosimple.agency
24 novih danas Dešavanja Igre
Trek

Naval Ravikant o knjizi koja ga je učinila pametnijim: „Početak beskonačnosti” Dejvida Dojča

Investitor i mislilac Naval Ravikant kaže da ga je za deset godina samo jedna knjiga zaista promenila. U dva razgovora sa Bretom Holom prolazi kroz nju poglavlje po poglavlje: šta je dobro objašnjenje, zašto ne verujemo u indukciju, zašto su ljudi izuzetni, zašto bi vanzemaljci došli po ideje, a ne po vodu, i zašto je pesimizam samo najlakši put.

Kratak odgovor

Investitor Naval Ravikant izdvaja knjigu Početak beskonačnosti oksfordskog fizičara Dejvida Dojča kao delo koje ga je zaista promenilo.

Menhetn sa reke: grad koji zakoni fizike sami ne mogu da objasne
Foto: Jakub Hałun / Wikimedia Commons, CC BY 4.0

Naval Ravikant je poznat kao investitor iz Silicijumske doline, osnivač AngelList-a i autor rečenica o bogatstvu i sreći koje se godinama dele po mrežama. Manje se zna da za sebe kaže da je „propali fizičar”: fiziku je voleo, ali je procenio da u njoj neće biti velik, pa je otišao u tehnologiju, koju naziva primenjenom naukom. Svi njegovi pravi heroji su naučnici, jer veruje da je nauka motor koji vuče čovečanstvo napred.

U leto 2021. posvetio je svoj podkast jednoj knjizi: „The Beginning of Infinity” („Početak beskonačnosti”) oksfordskog fizičara Dejvida Dojča. Sagovornik mu je bio Bret Hol, australijski nastavnik fizike i astronomije koji godinama vodi podkast posvećen Dojčevim idejama. Razgovor je izašao u dva dela, u julu i decembru 2021, i zajedno traje skoro dva sata. Ovde prolazimo kroz oba dela redom, uz napomenu ko je šta rekao, jer veliki deo objašnjenja daje Hol, a Naval ih povezuje sa poslom, politikom i svakodnevnim životom.

Sa samim Dojčem Naval je kasnije snimio i razgovor o tkanju stvarnosti, a o tome zašto Dojč smatra da je multiverzum stvaran pisali smo povodom njegovog gostovanja kod Aleksa O'Konora. Ovaj tekst je o samoj knjizi, onako kako ju je pročitao jedan od njenih najglasnijih čitalaca.

Knjiga koju je pročitao dvaput, a razumeo tek drugi put

Naval kaže da je knjigu pročitao, ili mislio da ju je pročitao, desetak godina ranije. Ništa se nije desilo. Kad ju je ponovo otvorio, čitao je drugačije: ne da bi stigao do kraja i rekao da ju je pročitao, već da bi razumeo, zastajući na svakom mestu gde je naišao na nešto novo. Tada mu je, kako kaže, počela da prepravlja pogled na svet.

Pohvala je neobično jaka za nekoga ko mnogo čita. Naval tvrdi da je to verovatno jedina knjiga iz poslednje decenije, uz nekoliko knjiga Nasima Taleba i još jednu ili dve, za koju može da kaže da ga je učinila pametnijim. Nije mu samo dodala znanje, već mu je proširila način zaključivanja. O „mentalnim modelima”, o kojima se po internetu mnogo priča, ima nisko mišljenje: većinu smatra trivijalnim. Modeli iz ove knjige su, kaže, drugačiji jer menjaju sam način na koji odlučujete šta je istina, a šta nije.

Dojč u knjizi polazi od filozofa Karla Popera, koji je postavio granicu između naučnog i nenaučnog, i ide mnogo dalje. Raspon je ogroman: od teorije znanja preko kvantne fizike i multiverzuma, beskonačnosti i matematike, do pitanja šta je lepota, koji politički sistemi rade bolje i kako vaspitavati decu. Naval priznaje da knjiga nije laka. Dojč, kaže, nije ni mogao da piše drugačije nego za druge fizičare i filozofe, jer mora da ih dočeka na njihovom nivou.

Zato je i krenuo u proveru. Voli stari moto Kraljevskog društva iz Londona, Nullius in verba, „ne veruj nikome na reč”, i hteo je da Dojčeva načela potvrdi ili opovrgne sam. Čitao je knjigu iznova, pa blogove o njoj, i tako naleteo na Holov podkast, koji mu je mnogo toga razjasnio.

Hol je do Dojča stigao slučajno. Kao student je hteo da postane astronom, a onda je u knjižari našao Dojčevu raniju knjigu „The Fabric of Reality”. Prvo poglavlje mu je, kaže, rečima opisalo ono što je on pokušavao da postigne u životu: da razume svet u celini, a ne samo njegove delove.

Petlja od dve knjige

Naval „Početak beskonačnosti” poredi sa slavnom knjigom „Gedel, Ešer, Bah” Daglasa Hofštetera. Obe spajaju ideje iz mnogo oblasti, obe je teško pratiti, i obe svi imaju na polici. Ispričao je zgodu sa koledža: godinu dana se mučio sa Hofšteterom i stigao do polovine, a drugovi su mu za nedelju dana javljali da su je pročitali i da je sjajna. Osećao se kao najgluplji čovek na koledžu. Tek godinama kasnije shvatio je da je niko od njih nije pročitao. I danas priznaje da je nije pročitao celu: našao je delove o Gedelu koji su ga zanimali, a delove o Bahu je preskočio.

Sa Dojčevom knjigom je slično: u njegovom društvu mnogi tvrde da su je pročitali, a malo ko ju je shvatio. Naval zato citira jednu misao sa Tvitera koja mu se svidela: ne treba čitati sve knjige, nego najboljih sto, iznova i iznova. Za sebe kaže da je, bar kad je nauka u pitanju, zaglavljen u petlji od dve knjige, „Početka beskonačnosti” i „The Fabric of Reality”, i da će ih čitati dok ih potpuno ne razume. Da ih je pročitao pre dvadeset godina, kaže, znao bi mnogo više, jer bi posle njih birao prave knjige i prave autore.

Savet čitaocima je praktičan: kupite knjigu u tvrdom povezu, elektronsku i audio verziju, i probajte na sve načine. Ako je razumete iz prve, svaka čast.

Četiri niti stvarnosti

Hol objašnjava jednu od osnovnih Dojčevih ideja. Stari filozofi su verovali da jedan čovek može da razume ceo svet. Kako se nauka širila, to je izgledalo sve nemogućije: ima previše činjenica. Dojč tvrdi da ne morate znati svaku činjenicu, nego duboke teorije iz kojih činjenice slede. Ako ih razumete, znate kako, u osnovi, sve funkcioniše, i to može da stane u jednu glavu.

Te teorije su četiri: kvantna fizika, teorija računanja, teorija znanja (epistemologija) i evolucija prirodnom selekcijom. Zašto nema teorije relativnosti? Dojč smatra da je kvantna teorija dublja i da će jednog dana, kad se dve teorije ujedine, relativnost biti deo kvantne slike. Naval u drugom delu dodaje da bi on na spisak stavio još poneku teoriju o ljudskim sistemima, recimo „Bogatstvo naroda” Adama Smita, ali razume zašto ih fizičar, kome je stalo do stvarnosti i istine, izostavlja.

Od četiri teorije Naval najviše ceni prvu. Razlog je jednostavan: kad imate dobru teoriju znanja, možete da odlučite šta je još istinito. Ako je ta osnova loša, proglasićete istinitim mnogo toga što nije.

Svet je razumljiv, a problemi su rešivi

Naval Dojčev pogled na svet sažima u nekoliko rečenica. Stvarnost se može razumeti. Problemi se mogu rešiti. Napredak je neizbežan dokle god imamo dobra objašnjenja. Ljudi rešavaju probleme i mogu da reše svaki, a svako zlo potiče od nedostatka znanja. Sve što zakoni fizike ne zabranjuju, pre ili kasnije postaje moguće kada se stvori potrebno znanje.

Odatle i naslov knjige. Nismo na kraju istorije ni blizu konačne istine, već na početku beskonačnog niza napretka, i tu ćemo uvek biti. Svaka teorija može biti oborena i zamenjena boljom, pa savršenstva nema, ali ni kraja.

Galaksiju objašnjava gravitacija, Menhetn ne

Hol je dao primer koji Naval naziva dubokom idejom. Astrofizičar može zakonima fizike da objasni zašto galaksija ima baš takav oblik: gravitacija vuče materiju u sfere, termodinamika zagreva gas. Ali nijedan zakon fizike ne može sam da objasni izgled Menhetna. Za soliter vam trebaju ljudi, njihova sposobnost da objašnjavaju svet i odluke koje su doneli. Uranijum je milijardama godina ležao u zemlji i ništa nije radio. Onda su se pojavili ljudi i od njega napravili reaktore i bombe.

Zato su ljudi, po Dojču, bukvalno sila prirode. Stiven Hoking je jednom rekao da smo samo hemijski ološ na prosečnoj planeti koja kruži oko prosečne zvezde. To je tačno u trivijalnom smislu, kaže Hol, ali promašuje suštinu: koliko znamo, mi smo jedino mesto u svemiru koje stvara znanje, a to znanje će jednog dana oblikovati planetu, Sunčev sistem i galaksiju kao što gravitacija oblikuje galaksiju.

Iz toga sledi nešto važno za svakoga ko se bavi prognozama. Rast znanja je nemoguće predvideti, jer bi predvideti otkriće značilo već ga napraviti. Naval tu vidi koren pesimizma: većina crnih prognoza samo produžava negativne trendove, a pozitivni dolaze iz stvaralaštva, koje se ne da ucrtati u grafikon. Zato svaka generacija ima svoje kasandre i nove maltuzijance koji kažu da ćemo svi propasti ako se ovako nastavi. Popularni su iz istog razloga iz kog su popularni filmovi o zombijima.

Vrednost je, dodaje Naval, u znanju, a znanje je u onome ko posmatra i stvara, ne u stvari. Nafta je beskorisna ako ne znate kako da je preradite i sagorite. Signal na engleskom poslat u svemir je samo talasanje elektromagnetnog polja ako tamo nema nikoga ko razume jezik.

Šta je dobro objašnjenje

Ako iz cele knjige zapamtite jednu stvar, kaže Naval, neka to bude pojam dobrog objašnjenja. Dojč ga uzima kao poboljšanje naučnog metoda, ali on važi i izvan nauke: kroz život se snalazimo upravo tako što stvaramo dobra objašnjenja.

Prvo, dobro objašnjenje je kreativan skok, a ne izvlačenje iz onoga što smo već videli. Naval to pokazuje na zalascima sunca sa svojom decom. Pita ih: da li Sunce zalazi, ide negde, kreće se? Ili se možda mi krećemo tako da izgleda kao da zalazi? Naivno gledano, Sunce juri preko neba oko Zemlje. Postoji, međutim, objašnjenje koje kao da se protivi onome što vidimo, a ipak se slaže sa činjenicama: Zemlja se okreće. Za to treba mašte, ali to objašnjenje se može i proveriti.

Drugo, mogućnost provere nije dovoljna. Hol navodi Dojčev primer: neko tvrdi da kilogram trave leči prehladu. Teorija se može proveriti, ali je niko ne bi trebalo da proverava, jer ne nudi nikakav mehanizam. A kad trava ne pomogne, uvek se može reći da je trebalo 1,1 kilogram, druga vrsta trave ili drugi dan. Uvek proverljivo, a nikakvog napretka.

Zato je treći uslov najvažniji: dobro objašnjenje je teško menjati. Stari Grci su godišnja doba objašnjavali Persefoninim odlaskom iz podzemnog sveta. Persefonu možete zameniti bilo kojom boginjom, a Hada bilo kojim bogom, i priča ništa ne gubi. Objašnjenje preko nagiba Zemljine ose od oko 23 stepena ne može se tako menjati: iz njega sledi tačna dužina leta i zime na svakoj geografskoj širini, i to se može precizno izmeriti. Dobra teorija daje uska, rizična predviđanja.

Klasičan primer je pomračenje Sunca 1919, kada je ekspedicija Artura Edingtona izmerila koliko Sunce savija svetlost zvezda. Hol upozorava na čestu grešku u tumačenju: taj eksperiment nije dokazao da je opšta teorija relativnosti tačna. On je oborio Njutnovu teoriju gravitacije, a Ajnštajnova je preživela. Relativnost je samo najbolja teorija koju sada imamo, i postoje razlozi da se veruje da ni ona nije konačna. To nije razlog za tugu, već za optimizam: ako nikad nemamo poslednju reč, uvek možemo da napredujemo. Kraja nauke nema.

Hol dodaje i jedno praktično pravilo. Retko imamo dve ozbiljne teorije o istoj stvari. Za gravitaciju danas postoji samo jedna. Ako sutra neki eksperiment ispadne u neskladu sa relativnošću, verovatnije je da je pogrešan eksperiment, a ne teorija. Tako je, kaže, i bilo svaki put do sada.

Ni matematika nije sigurna

Naval ovde dovodi dvojicu mislilaca koji nisu iz Dojčevog kruga, a stižu do sličnih zaključaka. Prvi je Nasim Taleb sa crnim labudom: nijedan broj belih labudova ne dokazuje da crni ne postoje. Drugi je matematičar Gregori Čajtin, koji proučava granice matematike u tradiciji Kurta Gedela. Gedelova teorema o nepotpunosti kaže da nijedan formalni sistem ne može biti istovremeno potpun i bez protivrečnosti. Za mnoge matematičare to je bio razlog za očaj. Čajtin tvrdi suprotno: to otvara prostor za stvaralaštvo i vraća čoveka u središte matematike. Naval zaključuje da nema zatvorene nauke ni zatvorene matematike, samo dobrih objašnjenja koja će zameniti bolja.

Hol ovo naziva „zabludom matematičara”. U školi učimo hijerarhiju: matematika je sigurna, nauka skoro sigurna, a filozofija stvar mišljenja. Dojč tu vidi brkanje predmeta i našeg znanja o predmetu. Predmet matematike jesu nužne istine, kao što su predmet fizike čestica najsitnije čestice. Ali to ne znači da smo ih našli. Nekad smo atome smatrali osnovnim, pa smo u njima našli jezgro i elektrone, u jezgru protone i neutrone, a u njima kvarkove. Matematičar razmišlja mozgom, a mozak je fizički predmet koji greši kao i svaki drugi, pa i dokaz može da sadrži grešku.

Hol predlaže i mali ogled. Nacrtajte dve tačke na papiru. Koliko pravih linija možete da povučete kroz njih? Jednu, i potpuno ste sigurni u to. Sad savijte papir ili ga obmotajte oko lopte, pa probušite olovkom obe tačke: dobili ste i drugu pravu liniju, samu olovku. Osećaj apsolutne sigurnosti bio je pogrešan. Upravo je preispitivanje Euklidove geometrije dovelo do geometrije zakrivljenog prostora, a ona do Ajnštajnove opšte teorije relativnosti.

Isto važi za stari Zenonov paradoks: da biste stigli negde, prvo morate preći pola puta, pa pola od preostalog, i tako u beskonačnost. Hol kaže da je to pitanje čiste matematike, a mi živimo u svetu fizike. Ako fizika kaže da metar možemo preći za sekundu, preći ćemo ga, bez obzira na to koliko tačaka ima između. Svaka matematička teorija postoji u nekom fizičkom nosaču, mozgu ili računaru, i zato je vezana zakonima fizike. Da su zakoni fizike drugačiji, mogli bismo da dokazujemo drugačije teoreme.

Labud, ćurka i lonac vode

Crni labud na vodi
Crni labud na Tasmaniji. Evropljani su vekovima bili sigurni da su svi labudovi beli. Foto: Charles J. Sharp / Wikimedia Commons, CC BY-SA 4.0

Odakle onda dolaze dobra objašnjenja? Naval kaže da danas vlada opsednutost indukcijom, idejom da se budućnost može izvesti iz prošlosti: videli smo jedan, dva, tri, četiri, pet, dakle sledi šest. Mnogi veruju da tako nastaju naučne teorije. Hol i on navode tri primera zašto to ne radi.

Prvi je crni labud. Evropski prirodnjaci su vekovima gledali samo bele labudove i zaključili da su svi labudovi beli. Onda je neko otputovao u zapadnu Australiju i video ptice potpuno iste kao evropske, samo crne. Drugi je izlazak Sunca: celog života ga gledate svakog jutra, ali na Antarktiku mesecima ne izlazi, a sa Međunarodne svemirske stanice izlazi i zalazi više puta dnevno.

Treći je lonac vode na ringli. Svakog minuta temperatura poraste za desetak stepeni. Ako niste čuli za ključanje i samo produžite liniju, posle dva sata voda bi trebalo da ima hiljadu stepeni. Ona, međutim, na sto stepeni stane i tu ostane dok sva ne isklja. Nijedna količina zabeleženih tačaka to ne bi otkrila. Odgovor daje tek objašnjenje: kako se molekuli kreću brže i u jednom trenutku beže iz tečnosti, za šta im treba energija, pa voda prima toplotu, a temperatura joj ne raste. Nauka nije predviđanje trendova, nego objašnjavanje, i tek kad imate objašnjenje možete da predviđate.

Naval dodaje omiljeni primer, ćurku. Hrane je svakog dana, dobro, i ona sve više veruje da živi u dobroćudnom domaćinstvu. Do Dana zahvalnosti.

Isti obrazac Naval vidi svuda. Edison i Tesla su radili pokušajima i greškama, što su zapravo kreativne pretpostavke i provera. Evolucija isprobava mutacije i odbacuje one koje ne prolaze. Svi složeni sistemi napreduju tako što odvažno nagađaju i odbacuju promašaje. Ajnštajn je govorio da nije pametniji od drugih, samo strasno radoznao i sa maštom. Opšta teorija relativnosti nije nastala iz gledanja u prošle podatke, već iz pokušaja da reši probleme u fizici. Navalov savet slušaocima: vaše najbolje teorije biće kreativne pretpostavke, a ne prosta produžavanja linije.

Bajes je alat, a ne izvor ideja

Najviše polemike u razgovoru izaziva bajesovsko zaključivanje, ideja da verovanja treba ažurirati sa svakim novim podatkom. Naval ga objašnjava na poznatom problemu Montija Hola. Pred vama su tri vrata, iza jednih je nagrada. Izaberete jedna, a voditelj otvori jedna od preostalih i pokaže da iza njih nema ničega. Treba li promeniti izbor? Većina kaže da ne treba, ali treba. Lakše je sa sto vrata: izaberete jedna, voditelj otvori 98 praznih, i naravno da prelazite na jedina preostala. Ljudi to otkriju i proglase se bajesovcima.

Ali to, kaže Naval, ne pomaže da otkrijete novo objašnjenje. Hol se slaže: Bajesova formula je odlična statistička alatka, koristi se u medicini i mnogim drugim oblastima bez ikakve sporne tačke. Sporno je kad se predstavi kao način da se stvaraju nove teorije ili da se meri koliko je teorija istinita. Indukcija i Bajes rade dobro u ograničenim, unapred poznatim prostorima. Novo objašnjenje dolazi iz stvaralaštva, a između dva objašnjenja biramo eksperimentom ili kritikom.

U drugom delu Hol daje najoštriji primer. Pre 1919. svaki eksperiment o gravitaciji slagao se sa Njutnom. Bajesovac bi rekao da je poverenje u Njutna raslo sa svakim novim merenjem. Kako onda objasniti da je dan pre nego što je oborena Njutnova teorija bila na vrhuncu poverenja? Poperovac nema taj problem: Njutnova teorija nikada nije bila tačna, samo je sadržala dosta istine, više od bilo čije slučajne pretpostavke. Sve što imamo su sve bolje aproksimacije stvarnosti. Konačne teorije gravitacije, kaže Hol, ne može ni biti.

Naval ima i objašnjenje zašto tako lako postajemo bajesovci: evolucija nas je tako napravila. Životinje zaključuju po ponavljanju: Sunce je izašlo juče, izaći će i sutra; ovo je bilo vruće, biće vruće i ubuduće. Tek čovek ima mozak koji ume da objasni vidljivo nevidljivim, ali to nije nagon, već zahteva napor i duboko razmišljanje. Iz istog razloga, kaže, lako padamo i u pesimizam.

Vidljivo objašnjavamo nevidljivim

U prvom delu Hol se dotiče i multiverzuma. Kaže da je verovatnoća subjektivna: kad bacite kockicu, ne znate kako će pasti, ali to je vaše neznanje, a ne nesigurnost u samom svemiru. Po kvantnoj teoriji, kako je Dojč čita, sve što je fizički moguće se i dešava, u različitim granama stvarnosti. Opisuje ogled sa dva proreza, koji smo detaljnije objasnili u tekstu o multiverzumu, i odgovara na prigovor da nauka ne sme da se poziva na ono što se ne vidi. Skoro sve zanimljivo u nauci je neviđeno: niko nije video dinosaurusa, samo fosil, a fosil nije ni kost, već kamen. Niko nije video jezgro Sunca, Veliki prasak ni pomeranje kontinenata.

Istorija nauke je, kaže Hol, istorija širenja naše slike stvarnosti: od Zemlje u središtu, preko Sunčevog sistema, galaksije i milijardi galaksija, do multiverzuma. Naval tu podseća na Ričarda Fajnmana, kog Hol smatra drugim najvećim fizičarem dvadesetog veka posle Ajnštajna, a koji je rekao da kvantnu teoriju niko ne razume. Hol se ne slaže: Dojč je razume. A Naval dodaje Plankovu misao da nauka napreduje sa svakom sahranom, pa je primenjuje na svoje polje: i najveći investitori, poput Vorena Bafeta i Čarlija Mangera, ne mogu da prihvate da novac može postojati izvan države, jer im je ceo život novac bio nešto što daje i kontroliše vlada.

Pred beskonačnim neznanjem svi smo jednaki

Kraj prvog dela posvećen je stavu da je „nauka završena”. Hol citira Popera: pred beskonačnim neznanjem svi smo jednaki. Stručnjak možda zaista jeste stručnjak, ali ne zna beskonačno mnogo stvari, i neka od njih može da obori ono što zna. Zato dete koje nije stručnjak ni za šta može da dođe na ideju koja ruši temelje najvećeg autoriteta. Vrata za nove ljude i nove ideje uvek moraju ostati otvorena, a svaku ideju iznetu u dobroj nameri treba shvatiti ozbiljno.

Naval odatle prelazi na stanovništvo. Ako verujete da su ljudi samo potrošači resursa, više ljudi je loša vest. Ako verujete da znanje dolazi iz stvaralaštva, svako dete rođeno sutra može biti sledeći Ajnštajn ili Fajnman. Briga za zagađenje i nestanak vrsta je legitimna, kaže, ali ne sme da ide na račun dugoročne slike u kojoj sve te probleme, i mnoge druge, rešavamo bržim napretkom.

Pesimizam zvuči pametnije

Zašto je u svetu punom napretka toliko pesimista? Naval nudi nekoliko odgovora. Lakše je pogoditi kako će stvari krenuti nagore nego kako će se popraviti. Možda smo i urođeno skloni pesimizmu: ako ste optimista i u pravu, dobijete malo; ako ste optimista i pogrešite, pojede vas tigar.

Hol dodaje da pesimizam izgleda intelektualno ozbiljnije. Akademik koji opisuje sve opasnosti i traži novac da ih dalje proučava deluje ozbiljno, a onaj ko kaže da možemo da ih rešimo zvuči naivno. Lakše je stati pred publiku na TED-u namršten i nabrojati sve načine na koje ćemo propasti.

Naval tu iznosi i ličnu ispovest. Snimio je, kaže, jednu epizodu o tome kako bi tehnologija mogla da uništi svet. Razgovor je bio dobar, ali je to jedina epizoda zbog koje se kaje, jer se ne slaže sa zaključkom da treba usporiti. Jedini izlaz je napredak. Zato je posle nije promovisao kao druge, a tek čitajući Dojča shvatio je zašto mu je smetala: pesimizam je laka zamka koja podrazumeva da ljudi nisu stvaralački i ne vidi sve načine na koje smo se ranije izvlačili iz klopki.

Ključ vidi u tome od koga dobijate povratnu informaciju. Akademici su nagrađeni za pesimizam, preduzetnici za optimizam. Pesimisti dobijaju potvrdu od drugih ljudi, a dosadašnja predviđanja o smaku sveta i ekološkim katastrofama uglavnom su promašila. Preduzetnike ocenjuju priroda i slobodno tržište, gde ljudi glasaju novcem i vremenom. Profesije u kojima vas ocenjuju kolege lako se iskvare: novinar koji piše da bi impresionirao druge novinare, restoran napravljen da se dopadne kritičarima. Hol dodaje da pesimistička filozofija vodi u pesimističku psihologiju: ako stalno mislite da je svet osuđen, to se vidi u odnosu prema porodici, prijateljima i svemu ostalom. Naval završava prvi deo tvrdnjom da je racionalni optimizam izlaz, i da ga podržavaju i podaci i istorija.

Drugi deo: zašto su ljudi izuzetni

Drugi deo, snimljen pola godine kasnije, kreće od teorije znanja. Hol objašnjava staro shvatanje po kom je znanje „opravdano istinito verovanje”: nešto znate kad dokažete da je istinito. Problem je što takav metod ne postoji. Po Poperu, sve što imamo su pretpostavke, ali ne nasumične: to su one koje su izdržale pokušaje da se obore. Upravo to što je svo znanje pretpostavka ostavlja prostor za napredak. Ako je nešto „dokazano istinito”, ne može biti pogrešno, i Hol to naziva religioznim shvatanjem.

Hol povlači i paralelu sa evolucijom. Pre Darvina jedino objašnjenje za biljke i životinje bilo je da ih je neko stvorio. Lamark je mislio da žirafa ima dug vrat jer su joj preci istezali vratove, kao da će deca naslediti bicepse koje ste napumpali u teretani. Darvinova ideja je isto ispravljanje grešaka: organizam se oproba u okolini, i ako nije prilagođen, nestaje. Ričard Dokins je pokazao da se to dešava na nivou gena. Dojč kaže da je genetska evolucija bila samo uvod, a da sledi evolucija ideja. Istorija svemira od sada će biti istorija ideja koje prolaze isti proces kao nekad geni.

Naval tu primećuje obrazac. U teoriji znanja pretpostavke se odbacuju kritikom. U evoluciji mutacije odbacuje prirodna selekcija. U evoluciji ideja loše ideje odbacuje kritika. U pronalazaštvu postoji pokušaj i greška, a u kapitalizmu propadaju startapi sa lošim idejama. Ali iznad toga vidi i drugi obrazac: ljudi su izuzetni. Jedini razmišljaju i drugačije od bajesovaca, jedini prenose ideje, a ne samo gene, i jedini objašnjavaju sve što se može objasniti, ako se ne računaju računari koje smo sami napravili.

Nauka nas je, kaže, preselila iz središta svemira u položaj „ničeg posebnog”, jedne planete među bezbroj drugih. Ove teorije nas vraćaju na drugo mesto: sposobni smo za najviše moguće znanje. Naval ide i dalje. Čak i kad biste bili Bog, sa beskonačnim znanjem i moći, ne biste mogli da dokažete da niste u simulaciji, i ne biste mogli da imate nijedan pojam koji čovek ne može da shvati, bar dok važe isti zakoni fizike. Zato ljudi nisu, kako kaže, samo još jedna bakterija koja se otela kontroli i preplavila planetu.

Hol priznaje da je to manjinski stav. Kultura je i dalje u drugoj fazi, u kojoj smo samo tačka na liniji od bakterija, preko bubašvaba i pasa, do šimpanzi. Pominje Nila Degrasa Tajsona, kog inače ceni, a koji je govorio da su šimpanze mnogo pametnije nego što mislimo i da mi možda nismo mnogo bolji. Holov odgovor je da nismo na toj liniji, nego van nje. Razlika nije u količini, nego u vrsti. Dovoljno je pogledati kroz prozor grad koji se ne može objasniti postepenim rastom biološke složenosti.

Veći računar ne znači misao

Odatle Naval prelazi na veštačku inteligenciju. Tabor koji veruje u opštu veštačku inteligenciju, kaže, potpuno greši kad misli da je dovoljno dodati računarske snage, jer ne znamo šta nas zapravo čini stvaralačkim. Već u prvom delu primetio je da se predviđanja o skoroj pojavi mašine koja misli zasnivaju na naivnom produžavanju linije: mašine su naučile da vide i da nas pobede u šahu i video-igrama, dakle uskoro će misliti. To je, po njemu, ista indukcija koju je knjiga upravo razvalila.

Primer mu je bio GPT-3, tada najpoznatiji jezički model kompanije OpenAI. Kaže da je to impresivan softver, ali da ljudi koji njime pišu tvitove prvo sami biraju dobre među gomilom smeća, a model kombinuje prepisivanje i zamenu sinonimima da bi proizveo nešto što zvuči uverljivo. Najlakše je, kaže, postaviti mu pitanje „zašto je to tako” ili tražiti predviđanje, i gledati kako se raspada, jer ispod nema objašnjenja. To je papagaj, sjajno bajesovsko zaključivanje bez modela stvarnosti.

Hol dodaje Dojčevu misao: ako nešto ne možete da isprogramirate, niste to razumeli. Opštu inteligenciju ne umemo da isprogramiramo, dakle je ne razumemo. Isto važi, kaže, i za evoluciju: postoje evolucioni algoritmi, ali niko još nije napravio veštačka bića u računaru koja pod pritiskom okoline evoluiraju u sve složenije oblike.

Treba reći da je razgovor sniman 2021, pre nego što su ChatGPT i njegovi naslednici promenili javnu raspravu. Mnogi bi danas rekli da su jezički modeli otišli dalje nego što je Naval tada predviđao. Njegovo ključno pitanje, međutim, ostaje otvoreno: da li mašina stvara nova objašnjenja ili samo vešto spaja ono što su ljudi već napisali.

Um koji ne može biti oboren s nogu

Hol kaže da je tvrdnja „možda nećemo moći da razumemo sledeće zakone fizike” ili „možda nećemo razumeti vanzemaljce” logički isto što i poziv na natprirodno: postoji Bog kog ne možete da shvatite. Naval dodaje da je bar Bog izvan naših zakona fizike, dok bi vanzemaljci bili pod istim zakonima, pa ne vidi osnovu za to.

Tu Naval izgovara rečenicu koja se najviše citira iz ovog razgovora: neverovatno je to što vaš um ne može biti oboren s nogu. Ne postoji ideja koju vaš um ne može da prihvati ako mu date dovoljno vremena i truda.

Iz toga izvodi neočekivan zaključak o vanzemaljcima. Kao dete naučne fantastike bio je pesimista: ako ih sretnemo, uništiće nas, kao što u „Autostoperskom vodiču kroz galaksiju” Vogonci bez razmišljanja ruše Zemlju da bi napravili obilaznicu. Sada misli suprotno. Svaka vrsta dovoljno pametna da napusti svoju planetu zna da su ideje ono što je ograničava. Zato će od drugih vrsta najviše želeti nove ideje i trgovaće njima. Svemir je beskonačan i širi se, a resursa ima koliko god hoćete. Ideja koju danas zovu „mračna šuma”, da svaka civilizacija u svemiru krije da postoji jer će je druge uništiti zbog resursa, za Navala je samo maltuzijanstvo prebačeno u svemir.

Hol dodaje i moralni argument. Da biste napredovali do tehnologije kojom se putuje kroz galaksiju, morate imati društvo koje slobodno istražuje ideje i ispravlja pretpostavke, bez centralne vlasti i sile koja guši stvaralaštvo. Takvo društvo je slobodno i nenasilno. Znanje je celina: ako je njihova fizika toliko ispred naše, ispred su i njihova matematika, moral i institucije. Pre će nas gledati kao primitivce koje treba nešto naučiti nego kao plen. A ugalj i vodu sa Zemlje im ne trebaju: imaće znanje da skupljaju vodonik iz međuzvezdanog prostora i od njega prave šta god hoće. Naval dodaje Dajsonove sfere, ogromne konstrukcije oko zvezda koje hvataju njihovu energiju: imaće sve što žele, osim znanja koje još nemaju.

Gde su svi?

To vodi do Fermijevog paradoksa. Enriko Fermi, jedan od fizičara projekta Menhetn, pitao je: ako je svemir toliko veliki, gde su svi? Hol navodi brojke: u tipičnoj galaksiji je 200 do 400 milijardi zvezda, galaksija koje vidimo ima 200 do 300 milijardi, a vidljivi svemir je samo deo celog. Planeta pogodnih za život trebalo bi da ima bezbroj.

Onda Hol iznosi argument koji se, kaže, retko čuje: možda smo sami. Argument nije astronomski, već biološki. Život na Zemlji postoji oko tri i po milijarde godina, a prve dve i po milijarde nije bilo ničega osim bakterija. Evolucija nema cilj; slika majmuna koji se postepeno uspravlja i na kraju nosi aktovku je varka gledanja unazad. Australijski astrobiolog Čarli Lajnviver to je ilustrovao slonom koji razmišlja o svojoj surli: gleda u prošlost, vidi da su surle bile sve kraće i zaključuje da evolucija ide ka sve dužim surlama.

Krila su, s druge strane, nastala nezavisno mnogo puta: kod insekata, ptica, dinosaurusa, slepih miševa, pa i kod riba koje lete. Isto važi za oči. Sposobnost da se bavite matematikom i gradite radio-teleskope nastala je samo jednom, kod jedne vrste. Hol dodaje računicu: zamislite samo sto nezavisnih koraka od bakterije do čoveka, svaki sa šansom jedan prema deset. To je jedan prema broju sa sto nula, broj koji proguta sve astronomske brojke o planetama. Pominje i knjigu „Rare Earth” Pitera Vorda i Donalda Braunlija o svim čudnim slučajnostima u istoriji Zemlje, od prvog višećelijskog organizma naovamo.

Naval je umereniji. Možda nismo sami, ali ako je skok do bića koja objašnjavaju svet dovoljno redak, a razdaljine među zvezdama ogromne, možda smo jednostavno predaleko jedni od drugih. Fermi je, kaže, nerealno pretpostavio da će vanzemaljci smisliti kako da pređu brzinu svetlosti, a mi nemamo nikakvu ideju kako bi to bilo moguće. Da su nas posetili, znali bismo: njihovi radio-talasi stigli bi mnogo pre njihovih brodova, jer civilizacija dugo emituje radio pre nego što pošalje rakete među zvezde.

Ideje su nova nafta

Ljudi se kroz istoriju jesu osvajali, kaže Naval, jer su se borili za iste ograničene resurse. Ali i prvi istraživači su bili trgovci: tražili su začine, zlato, svilu, nove biljke i životinje. Čim imate tehnologiju da napustite Zemlju, ograničeni resursi nestaju. Ako vam treba sirovina, idete do neutronske zvezde, ne do jedne male planete.

Isto vidi i na Zemlji, iako zna da to nije opšte mišljenje: kako postajemo civilizovaniji, sve smo manje ratoborni. Rusija se više ne osvaja zbog sirovina. Najbogatija mesta su ona sa najboljim idejama, kao Silicijumska dolina dok je bila na vrhu. Nova nafta su ideje i sve je digitalno. Mlad i ambiciozan čovek danas ne uči nekretnine ni rudarstvo, već ide u svet ideja: programiranje, knjige, filmove, blogove, podkaste, pa i robote, koji su u suštini intelektualna svojina.

Najgori scenario za čovečanstvo vidi u tome da velike države zaključe da su dostigle vrhunac ideja i da je vreme da se štedi. Tada unište mehanizme za ispravljanje grešaka i stagniraju, a nove ideje dolaze iz malih gradova-država koje moraju da se brane od velikih, okoštalih i grabljivih sila.

Tu je i njegova najoštrija politička poruka. Ljudi se dive Kini: raketama, BDP-u, gradovima. Naval kaže: javite mi kad izmisle nešto novo. Dok god uzimaju postojeću tehnologiju i primenjuju je u većem obimu, to je oponašanje. Javite mi kad njihov BDP po stanovniku pređe naš, kad naprave lekove, vakcine, letelice ili fuzijske reaktore koje mi ne umemo da napravimo. Nikad nije video da autoritarno društvo odozgo nadmaši slobodno, demokratsko i kapitalističko u stvaralaštvu.

Hol dodaje da Kina daje više diplomiranih inženjera i fizičara od bilo koga, ali ne i više inovatora, jer su učeni da pamte udžbenik i polože ispit. Radije bi imao deset kreativnih mladih fizičara nego pedeset hiljada onih koji ispit polažu sa sto posto. Naval to sažima: jedan Ajnštajn vredi više od legije poslušnih doktora fizike. Stvaralaštvo ide od nule do jedan, i nikakvo bacanje ljudi na problem ne vodi do tamo.

Ovde treba dodati da su ovo Navalovi stavovi iz 2021. Od tada su kineske kompanije pokazale sopstvene proizvode u električnim automobilima, baterijama i veštačkoj inteligenciji, pa bi se mnogi analitičari danas teško složili da je reč samo o oponašanju.

Pečati kredibiliteta i novo sveštenstvo

Naval dalje govori o institucijama koje žive od „pečata kredibiliteta”. Nekada ste ugled dobijali time što pišete za veliki list ili predajete na Harvardu. Po njemu, ti sistemi su „hakovani”: aktivisti troše ugled koji su listovi gradili decenijama, a društvene nauke se predstavljaju kao egzaktne. Internet ih polako razotkriva, ali ljudi i dalje veruju institucijama jer nemaju bolji filter: znate da diploma više nije ono što je bila, ali ne znate kako drugačije brzo da procenite kandidata.

Moć prelazi sa institucija na pojedince, kaže, ali taj prelaz će biti neuredan i trajaće bar jednu generaciju. Hol dodaje da univerziteti obrazuju nastavnike koji onda obrazuju sledeću generaciju dece, a Naval to naziva sveštenstvom: smete da kažete samo ono što su sveštenici odobrili, samo ako ste i sami sveštenik, a sveštenici odlučuju ko će biti sveštenik.

Inovacija traži decentralizaciju i granicu

Za inovaciju, kaže Naval, trebaju dve stvari. Prva je decentralizacija. Nije slučajno što su atinski i italijanski gradovi-države, i Amerika dok je bila slobodnija i manje savezno upravljana, bili rasadnici novih ideja. Bilo je konkurencije, a ko nije bio dobrodošao u jednoj državi, mogao je da ode u drugu. Raznolikost koja je zaista važna, kaže, je raznolikost ideja.

Druga je granica, nešto novo za istraživanje, fizičko ili intelektualno. Kalifornija je danas establišment, a ne Divlji zapad. Možda je sledeća granica svemir, a možda kriptovalute. Na granici se uvek okupljaju prevaranti, kriminalci i čudaci, ali tu se i dešava najviše novog. Pominje tvit Pola Grejema, osnivača akceleratora Y Combinator, da Stiv Džobs danas ne bi preživeo ni dan u kompaniji koju je stvorio. Naval misli da bi Džobs danas bio u kriptovalutama, među prevarantima i čudacima, ali bar na mestu gde sme da bude drugačiji.

Istoriju vidi kao klatno između centralizacije i decentralizacije. Ljudi su se nekad plašili razbojnika u šumi, pa su se obratili kralju. Kralj sagradi tvrđavu i kuje novac, ali onda počne da kvari novac i da baca ljude u tamnicu, pa neki pobegnu nazad u šumu, gde ih opet napadaju drugi razbojnici. Tehnologija je u poslednjoj deceniji, kaže, gurnula klatno ka centralizaciji: Amazon je, iako ga ceni, veoma centralizovan. Ali vidi i povratak: Shopify omogućava malim prodavnicama da se takmiče, a servisi za dostavu pomažu lokalnim restoranima.

Siromaštvo kompromisa

Hol podseća kako je Poper preokrenuo staro pitanje o demokratiji. Platon je pitao ko treba da vlada: filozofi-kraljevi ili građani? Poper je rekao da demokratija nema veze sa tim ko vlada, već je sistem koji omogućava da se loši vladari i loše politike uklone bez nasilja. Po tome se i porede demokratije: koliko brzo, lako i mirno možete da se otarasite onih koje ne želite. Isto kao u nauci: nijedan metod ne daje istinitu teoriju, možemo samo da odbacujemo loše.

Iz toga sledi Holova kritika kompromisa. Kompromis je bolji od sukoba, ali nije vrlina. Ako jedna osoba zastupa ideju X, a druga ideju Y, kompromis je obično nešto između, Z. Kad Z propadne, ne treba da čudi, jer niko nije ni mislio da je Z najbolja ideja. Prva osoba kaže da je sve vreme bila u pravu sa X, druga sa Y, i nikakvog napretka nema: pokazali ste da je Z pogrešno, a u to niko nije ni verovao. To Hol naziva siromaštvom kompromisa, a vidi ga i u nauci i svuda u politici.

Naval to povezuje sa izrekom investitora Marka Andresena: čvrsta mišljenja, labavo držana. Društvo koje traži istinu treba da ima čvrste ideje, da ih isproba i da ih ispravi ako ne rade. Umesto toga dobijamo ili čvrsta mišljenja čvrsto držana, što je netolerantna manjina, ili slaba mišljenja labavo držana, kompromis u kome niko ne snosi krivicu i niko ne dobija priliku da uradi na svoj način.

Kad mu neko kaže da treba preći u postkapitalistički svet, Naval pita: šta je alternativa? Za raspodelu zasluga i resursa vidi samo dve mogućnosti. Ili povratnu informaciju od tržišta i stvarnosti, čiji je najbolji oblik novac, ili od ljudi koji odlučuju ko je najbolje radio. Neko mora da bude zadužen za to, i to na kraju uvek postane najveći nasilnik. Ko deli zlato, daće ga prijateljima i porodici. Ako nema objektivne mere, odlučuje ko ima više oružja. Hol dodaje da je na slobodnom tržištu prinuda izbačena iz odlučivanja: niko vas ne tera da kupite uslugu, a ako grešite, jedini način da ispravite grešku je da pokušate nešto drugo.

Grupe nikad ne priznaju grešku

Naval kaže da se istina gubi kad nešto postane društveno, jer grupama za opstanak treba saglasnost, a saglasnost je kompromis, ne traženje istine. Prirodne nauke su bile jedinstvene po tome što je pojedinac mogao da traga za istinom za račun celog društva, a drugi su mogli da provere da je zaista našao najbolji model. Društvene nauke vidi kao virus koji je zahvatio akademiju: zavise od političkog novca i same utiču na politiku, pa su korumpirane s obe strane. Najveća otkrića, podseća, nisu došla iz institucija, već od nezavisnih prirodnih filozofa koje su savremenici često prezirali i progonili, a čije su istine prihvaćene decenijama ili vekovima kasnije.

Navodi i dve misli koje mu se dopadaju. Rori Saderlend, britanski stručnjak za oglašavanje, rekao je da je marketing nauka o tome u čemu ekonomisti greše. Nasim Taleb ide dalje: ljudi nisu iracionalni kad izbegavaju rizik propasti. Pojedinac ne sme da padne na nulu, dok grupa može da podnese bankrot jer je rizik raspoređen na mnogo ljudi. Akademici greše kad pretpostavljaju da je ono što je dobro za skup dobro i za pojedinca.

Grupa, kaže Naval, nikada ne priznaje neuspeh. Pre će živeti u mitu da su je sprečili nego što će reći „pogrešili smo”, jer se grupa koja menja mišljenje raspada. Umesto priznanja dolazi raskol: od katoličke crkve nastaje protestantska, kriptovalute se račvaju. Ispričao je i ličnu priču: bio je u odboru fondacije koja je delila novac za neki cilj, i razočarao se, jer je svaki projekat proglašavan uspehom. Bilo je mnogo čestitanja, lepih izjava o misiji i dobrih večera, a ništa se nije uradilo. Nije bilo objektivne povratne informacije, pa se nije moglo ni propasti. Zato misli da je najbolji način da se svet popravi firma koja zarađuje: mora da sluša stvarnost, sama sebe izdržava i ne ide stalno sa šeširom u ruci. Najbolje su, kaže, firme koje su profitabilne, održive i etične, jer privlače najbolje ljude, a novac ionako ima opadajuću vrednost što ga više imate.

Europijum, cipele i pećinski čovek

Komad metala europijuma
Europijum, element zbog kog su se pravile crvene tačke na ekranima starih televizora. Foto: Alchemist-hp / Wikimedia Commons, CC BY-SA 3.0 DE

Poslednja velika tema drugog dela je ideja da nam resursi ističu. Hol prepričava Dojčevu priču o europijumu. Prvi televizori u boji imali su katodne cevi koje gađaju ekran elektronima, a crvene tačke na ekranu sadržale su europijum, jedini element koji na taj način svetli baš potrebnom crvenom. Neko je izračunao koliko europijuma ima na Zemlji i koliko ga troše proizvođači, i ispalo je da će ga nestati, pa i televizora u boji. Računica je bila tačna. Ali danas niko nema katodnu cev: imamo LCD i druge ekrane, a televizija u boji nema veze sa europijumom. Isto, kaže Hol, važi za svaki resurs, od drveta na savani do uglja i nafte.

Naval dodaje da i takozvani prazan prostor ima mnogo materije koja se može pretvoriti u energiju. Granica nije u resursima, već u znanju. Pesimistična pretpostavka da je ljudsko stvaralaštvo ograničeno najčešća je, primećuje, kod ljudi koji sami nikada nisu napravili ništa novo od nule.

Ispričao je i razgovor sa jednim investitorom koji mu je tvrdio da je previše vrsta patika dokaz da je kapitalizam omašio. Naval ga je pitao: kada ste tačno saznali da ima previše cipela? Dugo su nam trebale rastegljivije, izdržljivije, lakše, sa debljim đonom. Odakle ideja da ste se rodili baš u trenutku kada je cipela taman dovoljno? To naziva parohijalizmom u koji svi upadamo.

Isto je, kaže, i sa velikom tezom o ograničenim resursima Zemlje. Zašto granicu povući baš oko Zemlje, a ne oko vašeg grada? Može i oko Sunčevog sistema, galaksije, svemira, pa i multiverzuma. A šta je uopšte resurs? Ono što znanjem možete pretvoriti u nešto drugo. Bilo je vreme kada ugalj i gvožđe nisu bili resurs. Za pećinskog čoveka resursi su bili samo nekoliko jestivih biljaka i životinja. Pripitomljavanje, poljoprivreda, metalurgija, hemija, motori i rakete pretvarali su bezvredne stvari u vredne; uranijum je od potpuno beskorisnog postao dragocen. Model ograničenih resursa prećutno pretpostavlja da je stvaranje znanja stalo. A znanja, završava Naval, uvek možemo da stvorimo još.

Gde je razgovor jak, a gde treba biti oprezan

Razgovor je najjači tamo gde prepričava samu knjigu: šta je dobro objašnjenje, zašto teorija koja se lako menja ne vredi, zašto ni matematika ni nauka nisu zatvorene, i zašto prognoze koje samo produžavaju linije redovno promašuju. Te ideje su korisne svakome, od naučnika do vlasnika male firme koji pokušava da pogodi kako će ići sledeća godina.

Manje je ubedljiv tamo gde Naval i Hol izlaze iz knjige u politiku. Kritika bajesovskog zaključivanja je stav Poperovih sledbenika i mnogi naučnici i statističari se sa njom ne slažu. Procene o Kini i veštačkoj inteligenciji su iz 2021. i delimično su ih pregazili događaji. Argument da smo sami u svemiru je zanimljiv, ali je, kako i Hol priznaje, samo jedna od nesigurnih hipoteza. Teze o društvenim naukama, medijima i neprofitnim organizacijama su lični stavovi, iznete bez podataka. Upravo bi Dojč, verovatno, savetovao da ih tretirate kao pretpostavke koje treba kritikovati, a ne kao zaključke.

Ceo zapis razgovora Naval je objavio na svom sajtu: prvi deo i drugi deo.

Šta poneti

  • Čitajte manje knjiga, ali bolje. Navala nije promenilo prvo čitanje, nego drugo, sporo, sa zastajanjem kod svake nove ideje.
  • Ne verujte nikome na reč, pa ni Navalu. Proverite sami, kao što je on proveravao Dojča.
  • Dobro objašnjenje je teško menjati. Ako se priča može prepraviti a da ništa ne izgubi, ne objašnjava ništa.
  • Produžena linija nije prognoza. Voda prestaje da se greje na sto stepeni, a ćurka ne zna za Dan zahvalnosti.
  • Kompromis između dve ideje nije treća ideja. Bolje je isprobati jednu do kraja nego obe napola.
  • Pitajte od koga dobijate povratnu informaciju. Od kolega, ili od stvarnosti i kupaca?
  • Resurs je ono što znate da upotrebite. Europijuma nije nestalo, nestalo je potrebe za njim.
  • Pesimizam samo zvuči pametnije. Teže je zamisliti rešenje nego nabrojati sve načine na koje ćemo propasti.

Imaš pitanje za autora?

Pošalji ga direktno autoru (Trek). Odgovor stiže na tvoj imejl.

35 pregleda
Trek
Autor

Trek

0 pratilaca

Trek je poslovna platforma za čitaoce i autore: startapi, firme, inovacije, ekonomija, marketing, propisi i karijera. Pod ovim potpisom izlaze tekstovi redakcije, vodiči i analize koje ne potpisuje jedno ime.

Pitanja i odgovori

Ko je autor knjige Početak beskonačnosti?

Autor ove knjige je oksfordski fizičar Dejvid Dojč.

Šta Naval Ravikant misli o nauci?

Naval veruje da je nauka motor koji vuče čovečanstvo napred i svi njegovi pravi heroji su naučnici.

Ko je bio sagovornik Navala u podkastu posvećenom ovoj knjizi?

Sagovornik mu je bio Bret Hol, australijski nastavnik fizike i astronomije.

Izvori

  1. prvi deo
  2. drugi deo
Prijavi ovaj tekst redakciji
Prijave pregleda redakcija. Zloupotreba obrasca vodi u blokadu.

Komentari (0)

Budi prvi koji komentariše ovaj članak.

Ostavi komentar

Imaš nalog? Prijavi se ili nastavi preko Google-a, ili komentariši kao gost:

Stigao si do kraja ovog lanca čitanja.

Otkrij još tekstova